Crtice

Dobrodošli na moj blog o svemu i svačemu

10.04.2012.

Kako negativac postaje pozitivac sa velikim P

Moja blog šutnja izgleda prestala. Od velikog entuzijazma za pisanje od unazad par godina nije ostalo ni slova, ali znala sam kad-tad da ću opet nešto dodati na ovo mjesto gdje svoje misli lako mogu pretočiti u riječi. U međuvremenu se desilo dosta stvari manje i više bitnih, a najvažnija je da sam po drugi put postala mama još jedne princeze. U neka doba sam skontala nemam ja vremena za blog, ali potaknuta jednim događajem koji me vratio u djetinjstvo i naveo na razmišljanje, odlučila sam ovo negdje pribilježiti.
VII razred osnovne škole je obilježio jedan za mene nemili događaj, koji možda nekome zvuči smiješno, ali to je nešto što je meni ostalo duboko urezano u sjećanje, da li zbog pretrpljenog straha ili stida ili nečeg trećeg ni sama ne znam. Kao uzorna učenica, odlikaš, primjerno vladanje, imala sam jednu najbolju prijateljicu, koja je sama sebe zvala buntovnik bez razloga i sve vrijeme uspješno balansirala između dobrog i lošeg. U to vrijeme naših nekih 13 –ak godina, ona je probala cigarete, izlaske, po uzoru na stariju sestru, dok se meni to nije sviđalo, nisam je pratila ukorak, ali svejedno sam je voljela, jer smo bile istovremeno jako slične i jako različite. Post nije o njoj i ovdje prestajem, ali je i ona bila učesnik tog događaja, zato malo uvoda i o toj mojoj prijateljici.
Jednog dana nakon odlušanih sedam časova nastave nas dvije smo se zaputile kući (živjele smo praktično preko puta škole). Na samom izlazu iz škole sjetila sam se da mi je oprema za fizičko ostala u klupi i zamolila sam je da zajedno odemo po opremu. Nakon što smo uzele opremu iz kabineta gužva se već razišla, škola je djelovala pusto, da ne povjeruješ da 5 minuta prije toga nisi mogao čuti svoje misli od silne graje, ali već sada si mogao čuti muhu kako zuji. Ispred škole su stajale dvije djevojčice koje sam poznavala iz viđenja. Nikada mi se nisu sviđale, djelovale su mi kao kako smo ih mi interno zvale „klošarke“, već u VII razredu našminkane, pušile, farbale kosu i bio ih je loš glas. Tada sam samo poznavala njihove likove, ali nisam znala kako se zovu.
U jednom trenutku su nam prišle i zamolile nas da krenemo s njima ka igralištu škole kao da one nama nešto pokažu. Što iz znatiželje, što iz straha da odbijemo opasne cure nas dvije smo krenule za njima. Tamo je čekala „publika“. Dakle, napravljena nam je klasična „čeka“. Nisam imala vremena da skontam šta se dešava, a već sam bila na zemlji. Pogledala sam prema svojoj prijateljici i ona je bila oborena (nju je gurnula ova druga). Ja sam izvukla deblji kraj, jer je „moja“ napadačica bila jako krupna i praktično je sjela na mene i tukla me, šamarala i čupala kosu. Instinktivno, rekla bih tipična borba za opstanak, dobila sam neku luđačku snagu, uspjela se otrgnuti i počela sam joj uzvraćati. Do tada u životu nisam imala neku veću svađu, a kamoli se potukla, pogotovo što nisam znala koji je motiv, odnosno zašto baš mi. Za sve vrijeme našeg „hrvanja“ publika je skandirala. To su bili dječaci, također problematični, iz naše škole, a bilo je onih starijih. Oni su skandirali, navijali, tipa sad je uhvati, ubij je, zgazi je. Vid mi se zamutio, nisam vjerovala da mi se takvo nešto dešava, gubila sam dah, suze pomiješane sa prašinom. Osjećala sam kako mi zariva nokte u lice, srce mi je lupalo kao ludo, glava mi je pulsirala. Možda je sve to trajalo nekih 10-ak minuta, ali meni se činilo kao cijela vječnost. Zaprijećeno nam je dodatnim, žešćim batinama ako se o ovome pročuje.
Kosom i puderom sam krila veće ogrebotine, od mame sam bježala i rekla da sam pala sa bicikla. U školi sam također lagala o uzroku mojih modrica i ogrebotina. Neizmjerni strah je doveo do toga da se povučem u sebe i šutim o svemu. Ali neko je to posmatrao. Ipak je postojao svjedok događaja. Nastavnik tehničkog koji mi je prišao na dežuri i pitao me odakle mi ogrebotine na licu. Rekla sam da je mačka. On je samo dodao: „Velika ti ta mačka!“. Ostale stvari su slijedile brzinom svjetlosti, razgovor kod pedagoga, direktorice, roditelji, nije bilo suočavanja. Kasnije sam samo čula da joj je sniženo vladanje i da je izbačena iz naše škole i upisana u susjednu. Navodno je ovaj događaj bio okidač, jer su joj  dotadašnji grijesi bili opraštani. Nikada nisam saznala zašto su nas napale. Pedagog je smatrao da je to njihov vid ispoljavanja negativnih emocija zbog njihove „situacije“, lošeg vladanja, nešto poput današnjeg bullyinga.  Život je nastavljen svojim tokom, došao je rat i neke nove emocije, puno veći strahovi.
Neki dan čitam u Avazovim smrtovnicama njeno ime. Osim što me rastužuje činjenica da ljudi odlaze mladi, pogled na njenu čitulju mi je vratio sjećanja, doživjela sam flashbackove i skontam kako mi je istinski žao što je umrla, iako je nikada poslije nemilog događaja nisam vidjela. Pripisala sam ja to normalnom dijelu dječijeg odrastanja, traženju svog mjesta, različitosti među ljudima. Dugo sam je poslije toga mrzila, ali sa vremenom sam oprostila, spoznajom da je život nepredvidljiv i da se stvari jednostavno dese.
Dan poslije saznanja o njenoj smrti, doživljavam još jedan šok, ovaj put pozitivan. Ona je donator organa. Njenom i Božjom voljom spašeni su životi dvije osobe. Njenom i Božjom voljom neko će progledati ili će mu/joj biti sačuvan vid. Ona je bila humanitarka. Ona je htjela ostaviti trag. Čestitam joj na tome. Ja joj halalim. Allah rahmetile.
09.03.2009.

Londonske hronike

 

Evo malo i vedrije teme i nešto što ću opisati u par postova.  Jedno od najljepših putovanja, puno pozitivnih impresija.

26.01.2009., ponedjeljak

Pravo je rano, 05.00.  Gledam kroz prozor, vani mrak, kiša lagano sipi.  Na prstima izlazimo iz kuće s koferima da se mila ne probudi, da ne mislim kako se po prvi put razdvajamo, i to na 12 dana.  Ostala je spavati zagrljena s nanom. 

Ispred nas čeka taksi, pravac aerodrom.  Prolazim pored njene zgrade i mislim se kako smo kao klinke ovim putem u školu svaki dan skupa išle, a sad je idem posjetiti u London.  Nju, njenog dragog i bebicu.  Poželjela sam ih, radujem im se jednako kao i ovome putu. 

Dok ispijamo kaficu na sarajevskom aerodromu, ja blejim u sto do nas.  Sjedi Vesna Čipčić i pije kaficu, izgleda niko ne konta osim mene, odvalim se smijati, jer smo je još sinoć gledali u izdanju jedne od Žikinih dinastija, kad kaže to je dobro za moj orgazam (umjesto organizam) i kako nazdravlja sa šifjeli (živjeli).  Malo se postarala, ali još uvijek je lijepa.  Slijedi poziv za ukrcavanje,  kao i moja standardna pitanja pred svaki let – šta ti misliš koliko je avion star, a što baš propelerac, a koliko su oni sigurni itd.  Letimo za Zagreb, pa za London.  Let do Zagreba dok kažeš keks, slijedi onaj malo duži.  Do Londona se nekako izdržalo, pri slijetanju smo neizostavno posmatrali krajolik, koji je najblaže rečeno fascinantan.  Samo zelenilo, kuće poput srednjovjekovnih dvoraca, tu i tamo pokoje stado ovaca.  Nemaš osjećaš da slijećeš u milionski grad, grad svih boja i nacija, i svačiji po malo.  Slijećemo na Gatwick, čekaće nas moja draga druga iz školskih dana. Već na samom aerodromu kao najveći papci padamo u nesvijest od organizacije aerodroma (koji je drugi po veličini), radnji, toaleta, milion mjesta za hranjenje i presvlačenje beba, itd.  Službenici na pasoškoj kontroli rade kao mašine, dođosmo na red za tren oka.  Iza nas čeka jedan prelijepi osmijeh sa blagim izrazom strepnje, gdje ste, svi iz Zagreba se davno iskrcali.  Ma onako malo razgledali okolo, pusti nas da uživamo u svakom detalju.  I ne slutimo da slijedi oduševljenje i ushićenje koje je tri puta jače od onoga koji smo očekivali.

Sjedamo u auto i pravac – Gantshill.  Naša kuća u narednih 12 dana.  Stižemo malo kasnije zbog manjih zastoja na putu, kućica iz snova okupana u suncu.  Kvart kao iz bajke, mirno je, samo se čuje cvrkut ptica, svi su još uvijek na poslu.  Nakon što smo se raspakovali i raskomotili, malo smo jeli i idemo u nursery po bebicu (17 mjeseci), a onda skupa u Docklands, dio Londona u kojem su smještene najpoznatije Banke, poput Barclays, City Group, HSBC.  Vele mi da u ovim velikim grupacijama i njihovim neboderima uposlenici imaju teretanu, bazen, poneki i obdanište.  Dakle, to je moderni dio Londona, biznis centar, sa ogromnim tornjevima ovih kompanija, sa neviđenim obezbjeđenjem koji su nam pregledali auto nekim posebnim spravama da utvrde eventualno postojanje čestica baruta, bombi itd.  Ovo mjesto je ime dobilo po pristaništu, zato što to i jeste nekada bilo, te je jedan dio izgrađen na vodi.  Tu je i City Airport na kojem letovi uzlijeću i slijeću na vodi. Ma šta reći, fino smo krenuli.  Nakon security provjere idemo obići taj dio i naći se sa njenim dragim koji će tu doći poslije posla.  Nakon srdačnog susreta, svi idemo obići još jedan đir, pa onda idemo nešto pregristi.  Sjedamo u neizostavni "Callucios", italijanski restoran gdje nas hrana doslovno obara s nogu.  Osim što je hrana fenomenalna, valja napomenuti da je tamo hranilica za djecu u restoranima must have, da sam restoran ima bojanke i  bojice za svako dijete (naravno sve novo), kao i ostale sadržaje tako da roditelji mogu serbez sjesti da ne moraju misliti hoće li nekome smetati sa djetetom (kao što je slučaj kod nas).  Nakon fenomenalne salate od radića, uslijedili su frutti di mare specijaliteti koji su nas uništili tako da nismo kako ja to obično kažem "dezertovali" (ništa slatko, ha, ha). Nakon toga smo se zaputili nazad kući da se osvježimo za nove pohode. Dobri smo za prvi dan. Već smo nešto vidjeli. Sklapam oči i razmišljam kako će nam biti lijepo.  Već volim ovu našu sobicu i miris njihovog doma. 

Docklands I Docklands II Docklands III Na putu kuci I Na putu kuci II
09.03.2009.

Uzorni gradjani II

Eh, gdje ja ono stadoh.  Nije prošlo dugo vremena od onog nemilog događaja ranije ispričanog, opet ja sama s djetetom kući, a habi otišao sa mojom mamom u Merkur da nešto kupe.  Zvoni neko na vratima, ja sva hepi otvaram, kad opet dva policajca.  Dobar dan gospođo, da li ovdje živi taj i taj.  Reko' da, to mi je suprug.  Naravno, informativni razgovor.  Pitam ih ja koga sad nije propustio, kaže ma nije to gospođo, skrivio je saobraćajnu nesreću (udario drugo auto) i pobjegao s lica mjesta.  Nazovem ja habija, reko dođi ovi te opet traže.  U međuvremenu ja njima uporno objašnjavam da nema šanse da je on nekoga udario, a da ja to ne znam, da je naše auto novo skroz i nema nijedne packe, da kada ja jače zalupim vratima dobijem prijekoran pogled habija, jer to je njegova beba.  Šta vam je ljudi, jeste li više normalni, dajte mi da vidim koje je to "udareno" auto i ko je to prijavio.  Kažu da ni oni nemaju pojma, nego su to oni depešom dobili iz druge općine pa kao moraju da slikaju.  Kako je moguće da je ovim autom nekad nešto udareno? Ma nema šanse! Ljudi naravno samo rade svoj posao.  Habi došao, policija izašla na "crime scene" i slikala auto sa svih strana. Komšiluk se naravno okupio da vidi šta je bilo.  Misterija.  Drage moje komšije, rado bih vam rekla kad bih i sama znala.  Habi van sebe, kaže zaista apsurdno.  Bila je subota.  Habi se u ponedjeljak odmah zaputio u "nadležnu" policijsku stanicu i tamo su mu rekli sljedeće: Jednog lijepog sunčanog dana, moj dragi je vozio auto, i u jednom trenutku je prošao pored dvije bakice koje su vodile svoje psiće u šetnju.  U tom trenutku je nešto puklo, pa su one u nedostatku stvarnih sadržaja u svom životu skontale da je on udario auto njihovog komšije.  Kao savjesne komšinice zapisale su broj tablica počinitelja i na licu mjesta "evidentirale" nastalu štetu.  Tačka na vratima renoa, koja je brat bratu stara jedno 10 godina koliko i samo auto.  Ali ne, to je počinjeno našim vozilom.  Da paradoks bude veći, vlasnik "oštećenog" automobila uopšte nije zainteresovan za procesuiranje i kaže da on uopšte ne razumije o čemu se tu radi. Ni mi.  ali naša marljiva policija mora postupiti po prijavama građana i oni ne mogu ništa poduzeti, jer predmet mora ići na sud! Vidno isfrustriran kaže habi koliko košta samo da ovo zaboravimo i da se ne ide na sud.  Kaže mu glavni i odgovorni – priznaj krivicu i plati 50 KM i to je to.  Mi platili i otišli.  Slučaj riješen.  Za one koji se pitaju zašto je platio i priznao ako nije kriv – zato što nema posao sa kojeg može izaći kada hoće da bi prisustvovao suđenju radi nepropuštanja pješaka na zeleno svjetlo ili radi toga što se nekim gospođama učinilo da je on možda udario auto njihovog dragog komšije koji im hrani cuke, a komšija pritom kaže da je njemu sve to smiješno i da se čovjek (habi) pusti na miru.  Zato što mu niko neće platiti te dnevnice, niti protraćeno vrijeme i nerviranja kroz koja bi morao proći zbog toga što pojedinci nemaju pametnijeg posla.  Živjela BiH, pravna i policijska država.  Ali u mjesecu limburgu.

18.01.2009.

Uzorni građani I

Smatram da moja porodica to i jeste.  Jedna smo prosječna porodica, koja živi svoj život, vodi svoju brigu i nikome ne stoji na putu.  Trudimo se da pomognemo drugima u nevolji u okviru naših mogućnosti, plaćamo račune i poreze redovno, stalno gledamo da nekom ne "izađemo iz hatera". Međutim koliko god se mi sklanjamo i sakrivamo od tih nekih neugodnih situacija, sve mi se čini da se one same nameću i ne daju ti da budeš rahat. Nekad ljetos sam izvela dijete u šetnju, subota bila, habi ostao kući.  U povratku ja taman smještam kolica u podrum, mala plače neće kući i pospana je, ja čujem lupanje na vratima od haustora.  Otvorim ja kad dvoje policajaca – policajac i policajka.  Kažu čuli galamu pa lupaju.  Kažem im ja da nije ništa, dijete plače, spava joj se.  Njima svakako dobro došlo da im neko otvori vrata.  Pitaju me živi li tu taj i taj, reko' to mi je suprug.  Kaže da moraju obaviti obavijesni razgovor s njim.  Pitam ih šta je, kažu ništa se ne sekirajte gospođo, biće sve u redu.  Ja dijete uprtim, sva se tresem, kontam šta je mogao uraditi, ma šta god da je znam da bi mi rekao, pričamo o svemu.  Na moje insistiranje, policija neće ni da progovori o čemu se radi.  Popeli se na drugi sprat, uđoše u hodnik.  Dođe habi, sav zbunjen kada je vidio njih dvoje.  Kažu oni njemu – dragi gospodine imamo prijavu protiv vas, nažalost moraćete na sud.  Krenuše čitati prijavu, dana tog i tog, u toliko i toliko sati, na raskrsnici ulice te i te, ugrozili ste život pješakinje i njenog malodobnog djeteta tako što je niste propustili na pješačkom prelazu kada je njoj bilo zeleno svjetlo, a pri tome ste razgovarali na telefon.  Kako se izjašnjavate? Kaže habi vjerujte da nemam pojma o čemu pričate, prije svega nisam mogao biti taj dan na toj lokaciji, kao drugo, sve i da jesam, nažalost ne sjećam se tog "nesretnog" incidenta.  Uostalom, zašto me niste zaustavili odmah? Kažu oni da u tome i jeste poenta, nije ga niko vidio od policije, nego ga je prijavila ta "ugrožena" građanka, koja je zapisala tablice, detaljno opisala automobil i pri tome našla i svjedoka.  Kažu oni nama da očekujemo poziv na suđenje.  Ostadosmo tako u behutu, šuteći cijeli dan.  Meni svašta prolazi kroz glavu i sjetim se samo koliko me puta auto zamalo pokupilo na ulici, što kad sam bila sama, što sa djetetom, u tom trenutku mi je bilo bitno da sam ostala čitava, a nikada se ne bih sjetila da zapišem tablice, zapamtim koje je auto, nađem svjedoka.  Kada je čovjek životno ugrožen kako je dotična gospođa tvrdila (izgleda da je bila osobito prisebna i upućena kada je sve detalje uspjela pohvatati) kako se može sjetiti svih detalja. Well done! Kaže habi vjeruj mi nemam pojma, nikada svjesno ne bih takvo nešto uradio i nije mi jasno kako se ne sjećam, jer obično kada imaš neki konflikt u saobraćaju, to nekako pamtiš par dana, ako ništa kada ti drugi vozač ili pješak rukom pokaže ono u stilu "jesi li malo uvrnut?" ili ti pokaže srednji prst.  Ovaj put je to izostalo.  Tamo negdje oko 17.00 kažem ja njemu hajmo mi u policijsku stanicu da vidimo šta je to i ko je to, pa da mi podignemo protivtužbu za lažno prijavljivanje.  Odemo tamo (da ne zaboravim napomenuti da komšiluk već smišlja konstrukcije što je nama policija na vrata dolazila, baš ih čudi, jer smo se činili kao fina familija), prepoznaju nas u policiji i kažu šta ste se vi toliko uspaničili oko toga, pa šta ako vam je policija dolazila na vrata, mi smo tu i da pomognemo.  Pustite tu neku lujku, to je nama svakodnevnica, danas možete prijaviti nekoga ako vas poprska vodom, mi moramo postupati po prijavama građana.  Pitam ih ja pa dobro zar je to baš za suda, kažu oni da su htjeli da se to riješi opomenom, ali da je neko "viši" rekao da mora na sud.  Neko njen.  Naravno, podatke o njoj nisu dali.  Mi se pokunjeni vratimo kući. Reko' da mi je bilo vidjeti dotičnu gospođu da joj kažem da je dobro uspjela osvetiti se za njegovo "nepropuštanje" pješaka kroz zeleno, jer smo sedam dana hodali ko bez glave, postiđeni i nasekirani.  A suđenje još nije ni počelo.  Helem, dođe Optužnica.  Kaže predlaže da se okrivljeni proglasi krivim.  Kakav Kafka i njegov proces.  Optužnica na dva lista, jadna ti majka, da mi je vidjeti onu od kakvog težeg krivičnog djela.   Tu je ime i prezime dotične, iako sam ja zahvaljujući internetu već saznala ko je i šta je.  Uglavnom naša vršnjakinja, sa djecom, aktivistica jednog dječijeg udruženja, sigurnosti djece u saobraćaju, komšinica, a tek svjedokinja.... Ne bih da pišem ovdje o tome da se pogrešno ne protumačim, inače svašta bih rekla.  Naravno da će zapisati nekoga poput nas, koje je sve to pogodilo, a ne nekog ćelavca u BMW-u sa utokom u kaseti.  Jer da smo mi to napravili kao što dotična tvrdi, odnosno da smo svjesni toga, odmah bi joj bilo upućeno izvinjenje.  Mi smo civilizovani građani.  To ćemo dokazati i na sudu. 

Sinoć nam neko grudvom razbi prozor u 21.00.  Koga ja da tužim? Kome da se žalim?

Ova priča ima nastavak.

18.01.2009.

Vučka

Bilo jednom to ludo pašče u našoj ulici, svačije.  Ludo ko' struja.  Naopako.  Ujedalo sve i svakoga, mlado i staro.  Bila je svačija.  Žuta, ružna, mješanac samo takav.  Terorisala cijelu ulicu.  Jedan mali koji je također terorisao cijelu ulicu skupa s njom nije dao da se ona skloni.  Svi su je hranili i svi je se pribojavali.  Hajd' stisni i zovni šintore pa da ti se onaj mali na kosti navali.  U neka doba nama familija kaže da neće više dolaziti, jer se boje ludog paščeta.  Ja bih iz škole do ulice polako, a u ulici trčala ko' bez glave.  Dođe i rat.  Skoro svi nosali pištolje i imali kratak fitilj.  Namjerila se na pogrešnog. Ujela ga za nogu, a on iza pasa izvadi pištolj i ubi je na mjestu.  Možda ipak nije zaslužila takav kraj. Ma mnogi nisu.  "Ne znam, nisam pametna", što bi rekla moja bivša komšinica Mirsada iz stare ulice.

06.01.2009.

Zbrka

 

Rado ću preskočiti prethodne mjesece ne-pisanja i početi sa Novom godinom u nadi da ću biti malo aktivnija sa osvježavanjem bloga, jer mi se već u glavi nakupilo i previše informacija koje moram negdje "izbaciti". 

Ovih dana plaho razmišljam o tome kako sam horoskopska djevica koja bi po definiciji trebala da bude organizovana, uredna, haman savršena.  Ali ja jok.  Jesam precizna, tačna, temeljita, ali uredna, hm?! A kako sam to skontala?  Eh ovako:  Radni sto mi je pretrpan papirima (bespotrebnim), raznoraznim glupostima, fasciklama, polako me zatrpavaju, a ja se samo izmičem.  Ono što me čudi je kako nevjerovatno funkcionišem u tom haosu.  Naime, dođe mi kolega i traži neki dopis iz marta, ja ga nevjerovatnom brzinom, jednim potezom izvlačim iz gomile.  Vjerovatno tu na površinu izlazi ona djevica koja se ipak snalazi i u ovakvom haosu. 

Epizoda broj dva je kada smo habi i ja prije mjesec dana aplicirali za UK vizu (nevezano: majke mi me neki dan jedna osoba pitala je li to putuješ u Ukrajinu, nejse).  Ide temeljita djevica ispočetka: prvo ću reko' ja aplicirati on-lineto smo moderni) za nas dvoje (djetešce ne vodimo, baš smo grozni, ali takojekakoje) pa ćemo vidjeti šta nam treba od papira.  Krenula ja popunjavati aplikacije sva raspoložena, ma super.  Peglaju oni sa silnim podacima tipa koliko djece, a putuje li dijete s vama, a putuje li možda neko drugo dijete s vama, a gdje se to vaše dijete trenutno nalazi, a gdje se vaš suprug trenutno nalazi, a kad vam je rođen otac, majka, ćukun-nana itd.  Reko' sad ćeš vidjeti kad mi urade on-line DNK analizu da vide da li postoji adekvatan omjer X i Y hromozoma, ili eventualno tražiti podatak koliko mi dlaka dnevno opadne s glave (fakat puno) i da li smatram da se to podudara sa dnevnim prosjekom od sto opadnutih dlaka.  Procedura je procedura, tu je da je poštujemo.  Završila svoju aplikaciju (nakon popijene kafe i pojedene kese čipsa), slijedi habijeva.  Uzela da unesem kad mu pasoš ističe, kad ono piše 15.08.2007. Joj reko' kakva im se greška potkrala.  Ma kakva greška, dolazi dragi moj ovamo.  Reko' gdje ti je pasoš, kaže eto ga kod tebe u ruci, kad ti ističe kaže ne znam.  E dabogda znao! Eh sjetimo se mi nakon smirenih strasti da smo mi tada čuli da će za mjesec ili dva (možda tri, možda pet) u BiH uvesti biometrijske pasoše (al u Limburgu mjesecu) i mi skontali da ćemo sačekati (kako mudra i promišljena odluka).  Nebitno, izvadimo novi pasoš, popunimo aplikacije i vraćamo se na onu zbrku od maloprije. Treba nam malo manje od mora papira da priložimo uz aplikaciju (već imamo zakazan razgovor).  Dolazi habi, nosi veliki registrator sa svim mogućim i nemogućim papirima, a svaki ubačen u onu finu košuljicu.  Vadi svoja zadnja tri popeglana izvoda iz Banke, zadnje tri platne liste, CIPS-ovu prijavu boravka, kopiju lične karte, rodni list, uredno plaćene račune, kaže samo još iz firme da dobije potvrdu da je zaposlen na neodređeno.  Meni u glavi šišti ko' pretis lonac.  Kud ću sad majko moja.  Gdje su mi izvodi, gdje su mi platne liste.  Dok moj habi sve to uredno poslaga na sto i ispruži se da gleda televiziju dok lagano pijucka čaj, ja unezvjereno hodam po stanu i kontam se u koji ćošak prvo pogledati.  Pita on mene je li sve u redu, hoću li se snaći za papire, reko' ne brini sve je pod kontrolom (gdje ću priznat' da paničim). Jedna ladica – ništa, druga-ništa, treća-uh platna lista sva zgužvana iz septembra.  Idemo dalje.  Crvena tašna – ništa, crna – tašna ništa, smeđi ruksak – dva izvoda – jedan iz septembra, drugi iz oktobra, jest da su malo isflekani, ali barem se vidi pročitati.  Među receptima za kolače nađem i izvod iz novembra, jest da je na poleđini recept za lijenu pitu, ali koga briga, ko' da to moraju čitati.  Sa nadljuskim naporima pronalazim i platnu listu za novembar na čijoj je poleđini šoping lista tipa vanish, sredstvo protiv kamenca, griz, maslinovo ulje itd.  Uglavnom, da skratim – sve ostale papire sam morala "vaditi" što u opštini, što u firmi, ali eto, našlo se.  I dobili vizu.  I idemo u Englesku.  26. januara. Akobogda.

26.07.2008.

Djetinjstvo i još nešto

Sjećam se okusa Eurokrema Takovo.  I tegla do pola puna bijelog namaza koji se na kraju osuši.  Nisam voljela bijelu stranu Eurokrema.  Danas jedem samo Nutellu.  Jer nema bijelog.

Sjećam se primljenih injekcija i kako me je boljelo.  Mama me uvijek nagrađivala ćevapima.  Stisnula bih zube, samo radi užitka što ću dobiti špricu da se igram doktora i što ću jesti ćevape.

Sjećam se cirkularnog karijesa (op.a. što je bio čest slučaj kod moje generacije) i zaprepaštenja školskog stomatologa koji je moje zube (doduše mliječne) poredio sa turskim grobljem. Moja najbolja prijateljica i ja smo to okrenule na šalu pa se zezale da smo kondukteri i da poništavamo karte zubima.  Tad nam je to bilo pravo smiješno.  Strah me bilo ići kod zubarke Volge, jeste ona bila fina, ali radila u Domu slijepih, gdje je moje naselje pripadalo.  Sa šest godina mi niko nije mogao objasniti da me oni neće dirati, da oni samo ne vide i zato idu prema meni.  Jednom sam mami slagala da je bilo zatvoreno, dobila degenek i od tada i dan danas redovno zubaru.  Pa neka neko kaže da batina nije iz raja izašla.

Sjećam se pitanja bezobzirne djece (ili bezazlene) kako to da ja nemam tatu i mog objašnjavanja da mi je tata umro jer ga je rak ujeo za srce (op.a. tata je umro od karcinoma).  Imala sam 2,5 mjeseca kad je umro i, naravno, poznajem ga samo sa slika.  Kažu da je bio divna osoba.  Meni je bio najbolji, jer je bio moj tata.

Sjećam se novog narandžastog fiće i moje potajne želje da imamo S paketa.  I to crvenog.  Ali ipak, imali smo auto.  Kod amidže Dževde na vikendici sam se s Almom igrala taksista.  Ja bih bila taksista, ona onako nonšalantno ulazi, maše lepezom i kaže ja bih do Vratnika.  Ja je nudim cigaretom (grisinijem), a ona nam pripali (ha, ha, zanimljivo da se nikad nisam propušila). Alma jeste.

Sjećam se prvih napravljenih kolača.  Dva su aktera.  Ja i Alma.  Ko će bolje napraviti.  Komisija (rodbina) obilazi takmičare, prvo kod mene, pa kod nje.  Moj se kolač dugo krčkao u rerni (zaboravila brašno koje mi je ostalo na vagi), a Almin je bio nejestiv.  Kaže stavila nekoliko digo kvasaca da joj bolje nadođe.  Moj su barem pokusali kašikom.  Rezultat 1:1, moj jestiv, njen izgledan.

Sjećam se želje da kad porastem postanem spikerka. Stavim tabure ispred sebe, kleknem, tako da mi se vidi samo trup (baš kao na televiziji), uzmem jučerašnje Oslobođenje i "opletem".  Svaki put sve brže i brže čitam.  Onda vremenska prognoza.  To mi je poslastica.  Na kraju sva sretna što sam dobro odradila vijesti.  Kada ću više porasti da budem spikerka.

Sjećam se želje da postanem balerina.  Mama me bezuspješno odgovarala. Govorila mi je da ću biti mršava, mišićava i da ću biti ravna kao daska.  I da me niko neće htjeti gledati na televiziji.  A ustvari me htjela poštedjeti razočarenja koje sam doživjela nakon par treninga kada mi je učiteljica baleta Kavasaki rekla da sam malo krupnije konstitucije i da to neće ići.  Ona meni to da kaže.  Došla je iz Japana.  Pa naravno da sam krupnija u odnosu na Japanke. Ali ipak nije išlo.  Šta me briga, kasnije sam se bavila folklorom.  I javno nastupala. I niko nije ugasio TV. Ha, ha.

Sjećam se tete Naze kojoj su vječito ispadale štipaljke sa balkona kada bi prostirala veš, pa bih se ja morala penjati na drugi sprat da joj ih donesem.  Ali nije mi bilo mrsko, jer je teta Naza uvijek imala Kiki bombona za djecu.  Čak je bilo i poželjno da joj ispadaju.

Sjećam se sladoleda na točenje, u loptici, stela u kutijici sa višnjom u sredini, mandarinko, rumenko, kivi, a kad je bilo boljih dana onda i pekabelin čoko-moko, kapri, tigar.  Kisela radenska tri srca i zveket flaša (ambalaže) u kožnom cekeru. Trafika preko puta zgrade, plava morava i Večernje novine ili Oslobođenje.  Jednu moravu i dvije bubble-double žvake. Ima da pušem najveće balone. I da mirišu na jagodu.

Sjećam se kopije barbike koja nije mogla saviti nogu u koljenu.  I bila je smeđa, umjesto plava. Toliko sam htjela imati original ko' kod Alme što joj je kupovala tetka iz Njemačke. Ali nisam.  Zato sam ja imala Unisov crveni poni koji se sjajio na suncu.  Ostao sa fićom u garaži četnicima. I klizaljke.  I nova veš mašina. I vreća brašna i karton ulja.  Ali koga briga.  Nek' je živa glava.

Sjećam se žalosti jedne decembarske zime.  Kad' sam se vratila s klizanja.  U crvenoj majici.  Mama rekla da je amidža Safet poginuo u saobraćajnoj nesreći.  Na mjestu mrtav.  11 godina i 11 dana nakon tatine smrti.  Tu crvenu majicu više nikad nisam obukla.  Bilo me strah da se osjećaj ne ponovi.

Sjećam se ushićenja za 8.mart i skupljanja dinar po dinar i razbijanja glave šta kupiti mami, a šta učiteljici.  Hoću li vaznu ili mimoze.  Ili oboje.  Ili joj napisati pjesmicu.  Mami vaznu, a učiteljici mimoze.  Ali moja najbolja drugarica kupila učiteljici skupi parfem.  Ja to ne mogu.  Moja mama ima parfem J'aime i skriva ga od mene. Ponekad me namiriše.  I dugo traje.

Sjećam se prvih leviski koje sam godinama nosila i "štopala" i što su bile ispranije, sve su bile bolje.  Sjećam se Edinih cipela i kako sam morala na njih čekati mjesec dana da budu gotove, ali je Irin tata intervenisao, jer je bio dobar s Edom.  Zato sam ih mogla dobiti par dana ranije.  Taman za ekskurzije u Tivtu.  Ira je naručila tri para.  Ja jedan.  Ko da to ima veze, mama kaže da ne mogu troje cipela istovremeno ni nositi.  Cipele se zvale brosovke, sa pločicom.  Kad sam ih tek obukla, raja upirala prstom i govorila vidi potkovanih cipela, a kasnije postale trend.  Znao je Edo šta je moderno.  I danas zna. A tek tašna sebastijanka.  Niko kao ja. 

Veliki odmor i frtalj hljeba, pet deka salame, ponekad i jogurt (pitam se kako je to jednoj dvanaestogodišnjakinji stalo u želudac – valjda u razvoju).  Ponekad se zasladi i čokoladnom kroasanom iz Swiss Sar pekare.  Prodavačica nas je znala pa bi još "podebljala" čokoladni namaz. Kasnije nam muka, ali dok jedeš, topiš se.  Poguzija. Poslije odmora, na geografiji jedeš suncokretove sjemenke.  Tako je zanimljivo.  Ne geografija, nego da te nastavnica ne provali da grickaš sjemenke.  Ovako brže vrijeme proleti dok ona "plete" po vizijama i nizijama.  Još malo pa će zvoniti.  Pa će srpsko-hrvatski.  To mi je bila razrednica.  Pitala me šta sam po nacionalnosti.  Muslimanka.  Ostala je u čudu.  Hrabro, hrabro, nema šta.  Ipak ću te predložiti za uču.  Ali pazi kad te neko pita šta si. Valjda treba reći Jugoslovenka. Radnja: Sarajevo.

Rat je počeo.  Zalivski.  Uh, hvala Bogu pa je to tamo negdje. 

Rat je počeo.  Kod nas. Zaboravila sam okus Eurokrema Takovo.  I više ništa nema takav okus.

 Nastaviće se, ovim tempom – ko zna kada?????.......................

14.06.2008.

D dajald subskrajber iz temporari not avejlabl

  Jučer zovem habija na mobitel i javi mi se teta, da ne znam svaki put bih skontala – ups evo me u eteru na radiju Federacije, ali eto hvala bogu znam, pokrivenost bh telecoma je tako dobra da svako malo kod spajanja trolejbuskih žica javi vam se teta da kaže kako – birani pretplanik trenutno nije dostupan, molimo pokušajte kasnije.  Ma naravno da ću pokušati kasnije velim ja, pokušavat ću sve dok ga ne dobijem, jer mi gori.  Helem, za one koji prvi put čuju taj famozni glas, kažu da svakog trena očekuju da će ih još iz slušalice neko maljem odalamit', pa ja njima objašnjavam – znate kod nas je deficit tog kadra, pa mi malo nako’ u Bosni imamo grublji glas i stas, pa vako pa nako. Sve mi na pameti Merlinova pjesma moj je život Švicarska, pa na početku neki zvonki glasić kaže upravo da korisnik nije dostupan i sjetim se moje posjete tamo i skontam da zvuče tako fino i melodično – la la la la la la laaaaaaaaaa, dođe mi da im se izvinjavam što smetam. Eh, sad prelazimo na fakat da jedino kod nas Ognjen vodi dnevnik, kviz i reklamira rekit benkizer istovremeno, spikeri sa radija i tv vode emisije kolažnog tipa, a za glasnogovrnike pojedinih institucija kontaš da su novinari zaustavili slučajnog prolaznika.  Nigdje kao kod nas na Federalnoj voditelji vode Dnevnik kao da im je neko u familiji upravo preminuo, a na BHT-u opet se onako stalno nešto smiješe, i kad su vesele i tužne vijesti pa svaki put zamišljam tamo s druge strane neku lutku-karikaturu koja se kezi od hau do hau, a to izaziva automatski kez i kod voditelja.  Kada vidim voditelje i glasnogovornike dragih nam susjeda, ne znaš je li ih ljepše gledati ili slušati.

Još malo apsurda, na Federalnoj voditelji sami sebi kupuju odjeću, nemaju sponzore, pa ih stalno gledam u istoj odjeći, a s obzirom da se već godinama ponavljaju iste vijesti, sve nešto kontam da su izvadili neki snimak iz arhive.  Glasnogovrnica UKC Sarajevo g-đa Biljana Jandrić je jako simpatična teta, ali čovječe ona se smije i kad govori koliko je ljudi poginulo-ubijeno taj dan, valjda veseljko.  Glasnogovrnici policija u nas ne znaju sastaviti rečenicu u kojoj bar tri puta neće upotrijebiti riječ «lice» i «isti» pa otprilike izjava glasi ovako: Policija je zaprimila dojavu da se u ulici toj i toj nalazi osumnjičeno lice za koje se smatra da je počinilo krivično djelo to i to pa se policija uputila na lice mjesta da uhapsi to lice, ali isti se na vrijeme sklonio tako da to lice nije moglo biti privedeno u prostorije MUP-a, a isti se smatra vrlo opasnim .  Ma šta mi napričaste. A u vas?  Kada je jedne godine tajo SS imao saobraćajku, pisalo se o tome na sva zvona, naravno kad je riječ o Premijeru, i to kantonalnom, aha. Čovjek stvarno stradao, sav umotan u zavoje ko mumija ispo u Avazu, a pored njega medicinska sestra u zaglavlju kreveta opet kez od hau do hau ko veli nek sam se ja slikala s premijerom i to kantonalnim pa makar i vako. Ući će u historijske anale.  Uokviriće sliku da je ima praunucima pokazat.  Što su u KC Sarajevo neki veseljaci.  Valjda oguglali.

Mogla bih ja još o ovome, ali opet sve isto.  Nego me inspirisala teta, zaštitni glas bh telecoma i Jasminka Šipka.

31.05.2008.

Mission impossible

Zbog učestalosti osvježavanja bloga, često se zapitam da li sam trebala ostati ona što čita, jer u posljednje vrijeme nemam vremena da pišem, i dalje samo čitam, čak ne ostavljam ni komentare, ustvari samo sporadično. O ovome možda neki drugi put.
Skoro sam saznala da je izašao taj konkurs za sudskog tumača, odnosno njegova dopuna i rekoh sebi idem probati prvo da vidim da nisam fulila rokove, pa da se bacim na ganjanje papira. Uglavnom, s obzirom da u našim institucijama ništa nije eksplicitno, nego te stalno upućuju na član taj i taj tog i tog Pravilnika objavljenog u službenom listu nekad i pod nekim brojem (to moraš sam skontati). Helem, nađem ja da je rok za prijave 30.05.2008., do kada se mora prijava sa pratećim dokumentima poslati poštom preporučeno. Od papira mi treba sljedeće: rodni list ne stariji od tri mjeseca, uvjerenje o državljanstvu ne starije od šest mjeseci, dokaz da sam diplomirala, radni životopis, zahtjev, uvjerenje da u posljednje tri godine nisam otpuštena iz službe kao rezultat disciplinske mjere i uvjerenje da nisam obuhvaćena članom IX tačka 2 Ustava BiH. Samo ovo od papira? Mačji kašalj.
Počinju putešestvije.
Stanica prva – sud – dobar dan, uvjerenje o nekažnjavanju? Kod kolegice pored, moliću. Dobar dan - uvjerenje o nekažnjavanju? Sa taksom ili bez. Sa taksom. Izvolite obrazac, prvi sprat soba 112, tamo predajte. To bi bilo 8.5 KM. Soba 112 - Dobar dan - uvjerenje o nekažnjavanju? Dajte mi ličnu kartu. U redu. Dođite sutra u sobu 304 da podignete uvjerenje između 14-15. Hvala lijepo. Doviđenja.
Stanica druga – MUP KS - dobar dan, uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak? Dajte mi ličnu kartu malo na uvid. Soba 7, pisarnica. Dobar dan, uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak? U kojoj ste opštini rođeni? Centar. Za šta vam treba? Za posao. Ali to se ne zove uvjerenje da se ne vodi kazneni postupak, to vam je uvjerenje o nekažnjavanju. Ali sad sam to predala na sudu. Pomiješali ste to dvoje. Dobro kako god da se zove, kako to mogu pribaviti. Evo dušo moja ovaj obrazac, uplatite 35 KM, donesite uplatnicu, rodni list ne stariji od tri mjeseca, ovjerenu kopiju lične karte, popunjen obrazac. U redu, hvala, prijatno,
Stanica treća – opština Centar. Šalter 1 - Dobar dan molim vas rodni list, komada dva. Za šta vam treba. Pitajte me za šta mi ne treba, prije ću vam odgovoriti. U redu, izvolite. Šalter 2 – Dobar dan molim vas uvjerenje o državljanstvu, komada dva. Za šta vam treba. Pitajte me za šta mi ne treba, prije ću vam odgovoriti. U redu, izvolite. Fotokopirnica – molim vas kopiju lične. Izvolite, 20 feninga. Gdje mogu naći obrazac za izjave da u posljednje tri godine nisam otpuštena iz službe kao rezultat disciplinske mjere i uvjerenje da nisam obuhvaćena članom IX tačka 2 Ustava BiH. Eto tu preko puta uzmite izjavu sa jednim svjedokom, popunite i ovjerite. Šalter 3 – dobar dan, molim da mi ove papire ovjerite. Za šta vam je ovo. Za posao. U redu.
Stanica četvrta – pošta – dobar dan, molim uplatnicu. Izvolite, 20 feninga. Ja bih da uplatim ovu taksu od 35 KM. Može, samo što je to 35+1. OK, nikakav problem.
Stanica četvrta – MUP KS – dobar dan, trebam do pisarnice za uvjerenje o nekažnjavanju. Molim vas ličnu. Ali maloprije sam bila. Nema veze, dajte ličnu na uvid. Pisarnica – evo ja donijela papire. Šta ste trebali? Da predam za uvjerenje o nekažnjavanju. Aha. U redu, dođite za 7 dana biće riješeno. Polako gubim strpljenje – ja to moram imati sutra, a vi ste zakonski dužni da mi izdate dokument u roku od tri dana. Žao mi je. Ali meni će proći oglas i neću se moći prijaviti. Ne znam ja. Znate li vi gospođo kolika je stopa nezaposlenosti u BiH. Da li stvarno mislite da sa ovakvom procedurom olakšavate ljudima. Ah da, to vas ne zanima, jer ste vi sebe obezbijedili. Ne znam gospođo draga, jedino da vas uputim kod načelnice, hoće ona izaći u susret kad se zamoli. Dobro, možete li me najaviti kod načelnice. Eeee, to ćete morati u saobraćajnoj policiji. Na Marin Dvoru? Baš tako, otiđite tamo i tražite Feridu i objasnite joj situaciju. Kako se preziva gospođa Ferida. Samo vi tražite Feridu.
Stanica peta – saobraćajna policija. Recepcija – dobar dan kod gospođe Feride sam trebala, uputili me iz MUP-a KS. Šta ste trebali? Da je zamolim da ubrza postupak izdavanja uvjerenja. Zdravo Ferida evo ovdje neka gospođa moli da se hitno izda uvjerenje. Kad ste predali? Prije 15-ak minuta. Pa šta je vama, ne možemo mi pričati napamet. Dobro Ferida, meni je lakše reći gospođi da te nema, a bogami si je trebala primiti, da vidiš što je fina. U redu. Ne može kaže Ferida, jer nije stiglo. Gospodine posao mi zavisi od toga, dobiću otkaz. Nije valjda dotle došlo. Jeste. Hajde ti sutra dođi oko 13.00, jer Ferida je do tada na seminaru pa ćemo vidjeti šta se može uraditi. Dnevno primamo 300-400 zahtjeva pa se ne može stići. Kako ne možete stići, sve je elektronski, a i računica vam ide u prilog 400 X 35. Pa gospodine dragi zar je to takav problem, ah da vjerovatno zbog onih 5 godina što sam odležala u zatvoru. Gleda me blijedo, ne razumije moj sarkazam. Izlazim bijesna i povrijeđena na rubu plača i potajno se nadam da će apsolutna vladarica Ferida biti sutra ujutro uspješna na seminaru ili eventualno i promovirana pa da se smiluje da mi potpiše uvjerenje. Ona pauza od pola sata se pretvorila u lutanje od tri sata, naredna dva sata sam provela objašnjavajući šefu zašto sam neopravdano dugo izostala sa posla.
Dan 2 – 13.00, ja u saobraćajnoj. Dobar dan, bila sam jučer za to i to. I šta vam je Ferida rekla? Nije meni ništa rekla, vi ste mi rekli. Sad ću je nazvati. Ups, nema je, na seminaru je. Ali rekli ste da će se vratiti u 13.00. Sjednite. Evo vidiš da nema nikoga u kancelarijama od njenih službenika. Reko – baš me čudi. Evo ovdje jedna osoba čeka da vidi je li gotovo to uvjerenje. Zove se tako i tako, Jeste, u redu. Pogleda me i kaže gotovo. I šta sad? Pokaza prstom desne ruke prema gradu. Ne razumijem. Idi leti u MUP KS da to podigneš.
Stanica ko zna koja – MUP KS – dobar dan, trebam u pisarnicu da podignem uvjerenje o nekažnjavanju. Ličnu. Pisarnica – dobar dan – uvjerenje o nekažnjavanju da podignem. Sačekajte malo, imam klijenta. Mašalah ti curice jest narasla. Imaš li šminke u toj tašni. Ista babo. Jeste li i ono i vi od Višegrada. Ma vidim ja prezime, sve mi je jasno. Molim vas, uzela sam izlaz s posla. Izvolite...........................
Da dalje ne pišem, sve sam uspjela sakupiti i predala u pošti. Samo mi je na pameti bilo kako ljudi koji su nezaposleni sve ovo podnose. Zamislite nekoga ko se stalno prijavljuje na konkurse, osim što će pogubiti živce ganjajući papire, odakle novac da se sve to poplaća. Tako oni siromašni postaju još siromašniji, a oni koji su imali i malo nade, gube je skroz. Zašto je stopa nezaposlenosti tolika? Zašto se ovi papiri ne traže kada kandidat prođe intervju i bude najuspješniji. Zato što nekome treba još i još i još............
11.03.2008.

Sadržaj tašne

Eh evo mene iznebuha, onako sva zbunjena, dobila novi posao, o tome nešto kasnije, toliko se toga izdešavalo, a ne znam odakle početi.  Tako da ću ipak ovdje krenuti onako laganini.

Jučer prijateljica uzela moju tašnu da je pričuva na krilu u autobusu (ona je sjedila, a ja stajala), kaže ona meni pa ovo je stvarno svaki put nemoguće koliko ti je torba teška, ima pet kila u njoj.  Ja kažem nemoguće, ali reko' baš odoh napraviti inventuru i nađem sljedeće (sve mi se ovo čini kao da pišem nešto pravo intimno, ali garant svaka žena, pogotvo horoskopska djevica u tašni ima stvari koje skoro nikada ne koristi, a koji su tu za ne daj Bože).  Pronađeni su sljedeći predmeti:

  1. Mobitel sa uzicom
  2. Novčanik (sa jedno 30 vizit kartica i još toliko bespotrebnih papirića)
  3. Tri poništene karte od komercijale
  4. Suhi sapun za ruke-sterilizator
  5. Futrola za naočale (sa naočalama), komada jedan
  6. Mentol bombone
  7. Nurofen, kutija tableta protiv glavobolje (koje me u zadnje vrijeme pravo muče)
  8. Džepni kišobran, extra light
  9. 4 hemijske olovke, plave
  10. 1 hemijska olovka, crvena
  11. Jedna suha olovka UN sa kamenčićima iz cijelog svijeta koji su se rasuli po tašni
  12. Puder
  13. Maskara
  14. Kreon
  15. Korektor
  16. Parfem
  17. Pastile za grlo
  18. Mali tespih
  19. Orbit žvake
  20. Set ključeva
  21. Zubni konac
  22. Razni računi
  23. Češalj, komada jedan
  24. Još jedan korektor
  25. Mali reklamni parfemčić
  26. Mjerica za hapu
  27. Dugi kajš za tašnu za preko ramena
  28. Zdravstvene knjižice, komada 3
  29. Ogledalce
  30. Karmin
  31. Papirne maramice
  32. Vlažne maramice

Pa nije ni čudo što otpade rame.

Pravo mi nešto bezveze na ovom blogu otkako je Rea otišla.

Hajd' ćao.


Stariji postovi

Crtice
<< 04/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
2930

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Aime Sati
No Lokum is Rahat here
TA-HA
DRAGI B(l)ože...
Leteci Holandjanin
Dnevnik posebnih
Moj put
... by Tratinčica
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
hendikepiranidjecak
Zijan-ćerka
mama
Trudimo se za naše sunašce...
Hodnik mojih zelja....
Administratorov blog
Kozarački kuhar
KIDNAPOVANI BLOG (revolucionarno-gradski blog)
Predsjednikov blog
Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
Ambasadorov dnevnik
TORNAADO
više...

BROJAČ POSJETA
11401

Powered by Blogger.ba