Crtice

Dobrodošli na moj blog o svemu i svačemu

08.02.2008.

Nečovječnost

Već izvjesno vrijeme nisam ništa pisala zbog silnih obaveza i onog trena kada sam konačno sjela da napišem nešto fino i simpatično, zanijemila sam.  On je ubijen.  Zlatni dječak.  Sin moje dobre prijateljice.  Zašto Bože?  Zašto tako mučki? Zašto ga otrgnuše od majke koja je disala za njega? Od žene koja je svima dobar prijatelj, kolega, koja je svom djetetu bila i otac i majka. Gdje je pravda? Zašto dijete koje je trebalo biti uzor svoj našoj djeci, koje mrava nije zgazilo? Milion pitanja, a odgovora nema.  Ne samo da me muči i ne da mi da dišem činjenica da se to desilo nekome ko to stvarno nije zaslužio (iako smatram da niko ne zaslužuje takvu smrt), nego i malodušnost i apatija koja se uvukla u svaku poru našeg života.  Šta smo to postali? Kakvi smo to ljudi? Kakve monstrume odgajamo i živimo s njima? Zašto su zvijeri po ulicama i vrebaju evo svakodnevno.  Zašto me sve ovo tjera da na svakog neznanca gledam kao na potencijalnog ubicu.  Zašto u tinejdžerima po ulicama ne vidim više dječake nego krvoloke.  Ubiše ga kukavice koje hodaju u čoporima, krdima, koji ne smiju sami napasti.  Gdje su njihovi roditelji, imaju li oni majke i očeve, stide li se svojih pokoljenja? Srce mi se cijepalo pri pomisli na njegovu majku i jedino što molim Boga dragog da joj da snage da ustraje i da vremenom nađe svoj duševni mir, ako to ikako bude mogla.  Tragedije su se nizale u ovoj porodici i 10 godina poslije vidiš ih sretne i zadovoljne, pune života, ljubavi.  I onda to sve nestane u trenu.  Njega više nema.  Majci ostaje sva bol ovog svijeta da živi s njom.  Danas u 16.00 ga idemo ispratiti na njegov posljednji počinak.  Srce i duša me bole i sama ne znam kako to izvesti, ali želim ispratiti zlatnog dječaka, želim biti uz njegovu mamu u za nju sigurno najgorem trenutku u životu.  Sve je imalo smisla, a od sada sve gubi taj smisao.  Sram me je što živim u gradu u kojem smo nekada disali jedni za druge i kad je bilo najteže.  Pa zar nije mogao jedan čovjek ustati u tom trenutku, sigurna sam da bi ustao i treći i četvrti.  Zar smo tolike kukavice? Pokušavam ih opravdati, postaviti sebe u tu situaciju, pa onda pomislim kako su ubili njega, ubili bi i mene i svakog drugog.  Međutim, otrgnem se od tih misli i kažem da je samo neko bio odlučan, dalo se to spriječiti.  Sada je suvišno o tome raspravljati.  Ali svi se trebamo zapitati i staviti prst na čelo - jučer je to bio on, sutra nečije drugo dijete.  Ko će tada priteći u pomoć?  Hoćemo li djecu odgajati u staklenim zvonima, pratiti ih od kuće do škole i ne dati im da se druže sa drugom djecom.  Postali smo Amerika, Zapad.  Baš nam je lijepo, i uživamo.  Nemamo šta da jedemo, ne vjerujemo jedni drugima, vodimo tihi rat.  Što se mene tiče, rat je nastavljen, samo hinjski.  Bombe svejedno padaju, puca se, ubija.  Samo što smo u ratu znali gdje ne smijemo ići.  Samo što smo u ratu imali komšije i rodbinu.  Sada toga nema.  Svi smo se sebi okrenuli i samo smo sebi bitni i sami sebi dostatni.  Kako sebično! Evo, već tri dana muž i ja smo nijemi.  Ne progovaramo, samo uzdišemo.  Stišćemo jedno drugome ruke i dijete privijamo što bliže sebi, ne odvajamo se, strah nas je.  A samo noć ranije smo legli posvađani.  Dan poslije smo se prećutno pomirili.  Pomirio nas je život.  Sve one koji ovo pročitaju molim da razmisle zbog čega legnu spavati nasekirani, zbog čega se naljute na majku, sestru, brata, druga, momka, djevojku, komšiju.  Da li je to zaista vrijedno? Pitajte ovu majku.  Majku koja je vjerovala u ovaj grad, ove ljude i koja je mislila da su svi ljudi dobri. 

Jučer me bilo strah sjesti u trolejbus.  Oklijevala sam ići pješice, na tramvaj nisam ni pomišljala.  Komercijala po običaju pobjegla ispred nosa.  Moja mala porodica je došla po mene.  Jedino sigurno utočište. 

I evo još posljednje zbogom - mirno nam spavaj zlatni naš dječače, mjesto ti je među anđelima, jer si to već bio.  Želimo da ti duša pronađe vječni mir i da nastaviš živjeti kroz djela tvoje majke koja je živjela za tebe.

Crtice
<< 02/2008 >>
nedponutosricetpetsub
0102
03040506070809
10111213141516
17181920212223
242526272829

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI
Aime Sati
Rahat No More
Leteci Holandjanin
mama
Vikicev Specijalac o Ponorima Rata
Moj put
DRAGI B(l)ože...
TA-HA
hendikepiranidjecak
Dnevnik posebnih
... by Tratinčica
U ime Vremena koje smo nepovratno izgubili
Zijan-ćerka
Trudimo se za naše sunašce...
Hodnik mojih zelja....
Administratorov blog
Kozarački kuhar
KIDNAPOVANI BLOG (revolucionarno-gradski blog)
Predsjednikov blog
Ambasadorov dnevnik
TORNAADO
više...

BROJAČ POSJETA
15783

Powered by Blogger.ba